Voljela bih reći da me je ova autorica uvjerila da je preljub opravdan u nekim situacijama, ali nije. Nije me uvjerila, i ne, nije opravdan, kažem ja. Voljela bih reći da me je uvjerila da su njezino dvoje glavnih likova postupili tako kako jesu jer nisu mogli nikako drugačije, ali ni to se kod mene nije dogodilo, na žalost. Voljela bih da sam čitajući ovu dramatičnu priču dobila nekakvo objašnjenje za to sve što se dogodilo, neko koje bi zadovoljilo moju potrebu da sve to izracionaliziram i kažem – ah, ljubav je to, morali su, nisu si mogli pomoći. No ja to nisam rekla nakon čitanja ove knjige, i ostala sam prepuna osude za njih oboje jer su svojim postupcima povrijedili puno ljudi koji su ih voljeli i koji su im već više puta oprostili previše toga. Okej, ljudi nisu savršeni, svi griješimo, ali ako smo svjesni te pogreške, onda je valjda ne činimo opet iznova, ne? Pogotovo ako smo svjesni da će ta naša pogreška imati strašne posljedice, ne samo za nas, nego i za one koji nas okružuju?
S obzirom na to da ja nikada nisam doživjela taj osjećaj – trava je zelenija s druge strane, kao što bi rekli Amerikanci, ili kod susjeda, moram iskreno priznati da nisam posve shvatila ovu knjigu. No unatoč tomu, knjiga mi je bila nevjerojatno napeta i zanimljiva za čitanje. Okretala sam stranicu za stranicom s velikom znatiželjom da saznam kako će se priča završiti, što će se dogoditi sa svim likovima (ima i sporednih priča uz ovu glavnu, koje su jednako zbrkane ali istovremeno isto tako i fantastične i napete), kako će svi razriješiti svoje međusobne odnose. I iako se domalo da je nemoguće da knjiga završi u bilo kakvom pozitivnom tonu, autorica je što se toga tiče ipak napravila čudo, za mene posve neočekivano. Zbog toga ću dati najvišu ocjenu ovoj neobičnoj priči, bez obzira na moje neslaganje s mišljenjima, ponašanjem i odlukama glavnih likova, te bez obzira na moje osuđivanje tih istih likove za koje se pomalo stidim priznati da je bilo prisutno kod mene cijelo vrijeme tijekom čitanja. Jako, jako, jako sam se trudila ne osuđivati ih, ali nisam si mogla pomoći, to je jednostavno bilo jače od mene. Žao mi je, nikada nisam shvaćala bračnu nevjeru, laganje i sakrivanje iste, pa čak ni u ime ljubavi, za koju čak ovdje nisam sigurna ni da je bila ona prava, iskrena, istinska.
Ponavljam ono što sam rekla na početku – autorica me nije uvjerila u opravdanost te cijele ljubavne zavrzlame, jer sve što su svi likovi trebali napraviti je biti iskreni, u prvom redu sami sa sobom, a onda sa svojim partnerima. Moguće da je upravo ti i htjela postići, shvaćanje da se laži svima obiju o glavu, da se nevjera uvijek otkrije, te da treba dobro promisliti prije nego što se uništi tuđi život, a pri tome i svoj. Ono što sam oduvijek vjerovala i ovdje se pokazalo točnim – na tuđoj se nesreći ne može graditi vlastita, no sebičnost i uskogrudnost likova nije im omogućila da to spoznaju na vrijeme.
Sve u svemu, dirljiva priča, emotivna, pogađa u mnogo točaka, bavi se raznim suvremenim temama, no možda je najvažnija pouka ona o oprostu, koji je ponekad potrebno napraviti ne radi druge strane, ne radi onih koji su nas povrijedili, već radi sebe, radi svog vlastitog mira i radi okretanja iduće stranice, novog poglavlja svog života.
Je li trava zelenija s druge strane? Za mene će uvijek biti najzelenija upravo u mom dvorištu.