Ova nas priča, poput „Sluškinjine priče“ Margaret Atwood vodi u jednu drugačiju, alternativnu stvarnost, naravno u budućnosti. Tip je to distopijskog romana, tako realistično napisanoga da dok čitate osjećate jezu jer je teško ne povjerovati da je zaista tako nešto moguće zamisiti u našoj budućnosti.
I ovaj se roman uglavnom bavi ženama, točnije onima koje su navršile 50 godina a nemaju djece ili partnera, pa su kao takve društvu nepotrebne, zbog čega bivaju dovedene u ustanovu, u kojoj će se na njima vršiti razna ispitivanja i eksperimenti u svrhu napretka u medicini, a donirat će i svoja tkiva i organe onima koji su ostali van ustanove, potrebnima, sve dok jednoga dana ne odu na svoju završnu donaciju, i tako okončaju svoj život.
Ustanova je fantastično osmišljena i genijalno opisana – naizgled je to jedno idilično mjesto u kojem vječno vlada proljeće i rano ljeto, sve je prepuno cvijeća, svjetlosti i svega ima u izobilju, a ništa se ne mora plaćati, svi žitelji imaju besplatne usluge svega što im je potrebno: pedikera, kozmetičara, frizera, masažera, pa čak i psihologa, a društveni i ljubavni život vodi se gotovo kao i vani, ljudi idu u kino, kazalište, priređuju večere i zabave – ukratko, čine sve moguće da zaborave da se nalaze odsječeni od vanjskog svijeta, te da se na njima vrše pokusi kao na kunićima, te da su svima njima dani odbrojeni, i da se zapravo nikada ne zna kada će itko od njih biti pozvan na završnu donaciju.
Naša glavna junakinja, koja je pripovjedačica ove neobične ali napete i super-zanimljive priče, stiže u ustanovu netom nakon svog 50-og rođendana, i susreće tamo kolegu pisca u kojeg se neplanirano zaljubljuje. Sve ono što nije uspjela ostvariti vani, događa joj se u ustanovi – oslobođena inhibicija i društvenih uloga, ona gotovo da počinje uživati u svom novom životu, a ispočetka sudjeluje i u gotovo bezopasnim istraživanjima, koji ne čine nikakvu štetu njezinu tijelu ili duhu. No, sve će se preokrenuti u trenutku kada će doživjeti dva šoka gotovo istovremeno – ostat će trudna, a ljubav njezina života otići će na završnu donaciju.
Autorica je savršeno prikazala u kojem smjeru kapitalizam prerušen u demokraciju može otići, gotovo neprimjetno, postepeno i malim koracima, kao što je to bio slučaj i kod „Sluškinjine priče“. Isprve nitko nije obraćao pozornost na takve sulude prijedloge vladajućih, mladi su se bavili svojim karijerama i samoostvarivanjem, starije nije bilo briga jer su već ili pri kraju svojih života, oni s parovima i djecom su mislili kako se to njih ionako ne tiče, i s godinama je došlo do takvih promjena, da su gotovo odjednom svi njima bili zaprepašteni: ljudi su se počeli dijeliti na potrebne i nepotrebne.
Istovremeno jeziva ali i dirljiva priča, koja govori ne samo i ljubavi i prijateljstvu, već i o nadi, te životu koji uvijek pronađe način da se stvori, čak i u najgorim mogućim uvjetima i okolnostima. Roman je to koji nas potiče na duboka promišljanja o životu i njegovoj smislenosti, o vrijednosti ljudskih života i kvaliteti vođenja istih, a sigurna sam da će to i roman koji će izazvati mnoge rasprave i polemike, te da niti jednog čitatelja neće ostaviti ravnodušnim.
Od mene sve preporuke, malo je reći da sam ja oduševljena ovom pričom!