Ako postoji knjiga koja vas može potpuno progutati svojom atmosferom, onda je to Bog šume. Liz Moore uistinu u ovom romanu briljira i potvrđuje da zna napisati triler koji nije samo „tko-je-ubojica“, nego višeslojna priča koju osjećate u želucu, kostima i negdje duboko u podsvijesti. I da, ovo je jedna od onih knjiga koje čitate navečer pa se svako malo okrenete prema prozoru ili prema vratima terase, samo za svaki slučaj.

Radnja nas vodi u onaj tip šuma koji su toliko guste i mračne da ih ni sunce ne može sasvim probiti. Ova autorica takvu šumu pretvara u pravi lik – živ, prijeteći, promjenjiv. Dok čitate, imate osjećaj kao da ta šuma diše tik do vas. Baš zato misterij nestanka djevojčice Barbare Van Laar dobiva sasvim novu dimenziju. Nije nestala „negdje“ – nestala je u šumi koja već desetljećima skriva rupe, tišine i neriješene tajne obitelji Van Laar. I naravno, ništa nije slučajno. Jer nije ovo prvi put da netko iz te obitelji nestaje. Prije mnogo godina nestao je i Barbarin mlađi brat. Istražiteljica koja ponovno otvara stari slučaj s vremenom otkriva da je obitelj možda izgubila djecu u šumi – ali izgubila je i mnogo toga drugog mnogo prije toga.

Ono što me posebno oduševilo jest kako Moore sporo i promišljeno otkriva istinu. Nema brzanja, nema jeftinih trikova. Sve se razvija tempom koji vas uvlači sve dublje, do točke kad sami više ne znate kome vjerovati. Ovo je triler koji vas nagrađuje strpljenjem, a knjiga iako je poprilično debela, dosta se brzo čita. Ipak će vam trebati neko vrijeme za nju, ja sam morala uzimati pauze jer mi je na nekim dijelovima bila prenapeta, pa čak i pomalo jeziva, pa mi je trebao odmak od priče s vremena na vrijeme.

Likovi su nenametljivo slojeviti. Nitko nije prikazan kao savršeno dobar ili savršeno loš. Svi su oštećeni, na različite načine zarobljeni – u očekivanjima, privilegijama, krivnji ili tišini koja se godinama taložila unutar zidova obiteljske kuće, a autorica savršeno hvata tu nelagodu i emocionalnu rupu koja zjapi između članova iste obitelji.

Ono što razlikuje ovaj triler od mnogih jest to što vas emocionalno pogodi više nego što ste očekivali. Za mene je najveće iznenađenje bila količina suosjećanja koju sam osjećala prema likovima za koje sam u jednom trenutku bila sigurna da su krivi za sve. Moore ovdje istražuje što strah radi ljudima, kako ih mijenja i koliko daleko su spremni ići da nešto sakriju – čak i od sebe samih.

Bog šume nije knjiga koju ćete prolistati za vikend i zaboraviti za tjedan dana. To je roman koji se polako uvlači pod kožu. Ako volite atmosferične, psihološki snažne trilere s više slojeva nego što se čini na prvi pogled, ovo je roman koji ne smijete preskočiti.
A ako imate naviku šetati šumom… možda ćete nakon ove knjige malo promijeniti rutu. :D