Postoji nešto duboko uznemirujuće u tome kad knjiga koja je naizgled samo još jedan običan hororac zapravo postane nešto mnogo više – zgražajuća opsesija. Takva je ova priča našeg domaćeg autora Mislava Pasinija. Na prvi pogled, rovaj se kratak ali uistinu moćan roman može činiti kao još jedan u nizu horora smještenih u klaustrofobičnu atmosferu, ali ono što Pasini uspijeva napraviti je da vas uvede u svijet u kojem napetost nije samo uopće prisutna, nego doslovno ledi krv u žilama dok čitate.

Knjiga prati likove koji su zapali u užasnu situaciju, a mjesto radnje – hotel – postaje zatrovano poput divlje džungle u kojoj je svaki korak opasan, svaki susret s gostima ili osobljem potencijalna prijetnja. Taman kad pomislite da je sve donekle jasno, Pasini vam zadaje udarac: likovi se suočavaju s onim najgorem – kanibalizmom. Da, dobro ste pročitali. Kanibalizam kao motiv – kao ključni element ove priče me je baš šokirao – što zapravo i volim da dobar hororac napravi. Iako su horori često poznati po svom brutalnom prikazu nasilja, ova knjiga ide korak dalje i povezuje horor s pitanjem grotesknog uživanja u nečijem tijelu, pa se doima kao da autor želi istražiti najdublje ljudske strahove i granice.

Atmosfera koja se stvara u u ovom romanu nalik je nečemu što bi se moglo vidjeti u najboljoj verziji horor filma. Naime, Pasini majstorski gradi napetost – sve je u nekakvoj tami ili polu-mraku, likovi su zatrpani međusobnim nesigurnostima, tajnama i paranojom, a zagonetni događaji koji se odvijaju u noćnim smjenama hotela samo pogoršavaju stvar. Vjerujte, svakim okretajem stranice osjećate se kao da i vi osobno ulazite u mračnu sobu, ne znajući što će vas čekati u njoj.

 

Čitajući ovo, gotovo možete čuti korake po tami hodnika, osjetiti hladan vjetar kako prolazi kroz prozore na katu, i osjetiti miris znoja od straha u zraku. Hotel se pretvara u lik sam za sebe – on nije samo mjesto boravka, već postaje entitet koji guta svakog tko u njemu pogriješi prostoriju. Iako se likovi i njihovi doživljaju smjenjuju, sve se čini poput beskonačnog ciklusa – jedna strašna noć za drugom, još užasnija od prethodne.

A kad je riječ o likovima, Pasini ne štedi ni na karakterima. Neki od njih su poput likova iz samih horor klišea: nespretni zaposlenici, nesretni gosti, suviše znatiželjni za vlastitu dobrobit, svi oni u igri su prokleti, kao i sam hotel. I baš kao što filmovi najčešće prikazuju, nisu samo oni u strahu – a kad zlo počne otkrivati svoje pravo lice, pitanje je tko je tu zaista u opasnosti.

Jezivost Pasinijevog romana ne leži samo u onome što se događa, već u načinima na koje se horor širi kroz prostor i vrijeme. Bez obzira na to koliko nam mozak govorio da sve ovo nije moguće, da je samo fikcija, tu je uvijek prisutna ona spoznaja: “Možeš li ikad biti siguran da se ovo ne događa negdje upravo sada?” – jer roman je tako dobro napisan da je nevjerojatno realističan, stoga je meni bio još strašniji.

U ovom romanu, Pasini je stvorio horror kakav ostaje u vama dugo nakon što ste okrenuli posljednju stranicu. Opise koje koristi savršeno podupiru osjećaj napetosti – osjećaj da nešto zlo čeka iza svakog ugla, da je zapravo cijeli svijet postao strašno, tjeskobno mjesto. Možete osjetiti prisutnost nečega što ne biste voljeli da je tu, dok čitate.

Sve u svemu ova priča definitivno nije za one slabog srca ili osjetljivog želudca. Pasini je stvorio horor koji duboko ulazi u najmračnije kutke ljudskog postojanja, istražujući strašne, gotovo nezamislive ideje. Kanibalizam kao motiv nije samo strašno, to je duboko poremećeno i potpuno šokantno. Ali što je horor bez tog elementa potpunog šoka?

Ako volite horor koji vam ne samo da oduzima dah, već i tjera da se povremeno osvrnete oko sebe da biste se uvjerili da ste sami i na sigurnom, obećajem vam da će ovaj roman ostaviti ožiljak na vašoj duši.

Od srca preporučujem ljubiteljima ovoga žanra!