Ova mi je knjiga bila ugodno iznenađenje iz više razloga. Prvo, odvela me u prošlost, u moje rekla bih najosjetljivije godine, kojih se sjećam s gorko-slatkom nostalgijom. Autor je samo dvije godine mlađi od mene, pa sam se baš-baš mogla uživjeti u ovaj roman, jer očito je da smo u periodu koji on opisuje ovdje bili blizu po godinama. No, isto je tako očito da su nam te godine bile kao nebo i zemlja, s obzirom na to da on opisuje Francusku, a ja sam u to doba živjela u Hrvatskoj.
Mislim da nikada nisam bila svjesnija koliko sam povlaštena što sam odrastala tu gdje jesam, i to u periodu u kojem jesam. Godine 1992. ja sam bila buntovna tinejdžerica, na mnogo načina neiskusna, a opet zrelija od likove koje ovaj autor opisuje u ovom romanu. Njegovi likovi, uglavnom muški, po godinama su za mene djeca, jer s 14 teško da se može reći da su mladi ljudi, no po njihovom ponašanju doima se kao da su stariji, ili to silno žele biti. Roman je podijeljen na 4 dijela, a zanimljiva je činjenica da završava s nogometnim prvenstvom 1998. godine u kojem se odigrala sudbonosna utakmica između Francuske i Hrvatske, koju sam ja tada grozničavo pratila, pomalo zatreskana u Davora Šukera, kojega i sam autor spominje. Fora mi je bilo što sam se mogla uživjeti u te opise utakmice, znala sam čak i francuske igrače koje navodi, tada sam i ja bila mlada i luda, pa iako sport ne volim pratiti, našu sam nogometnu reprezentaciju uredno gledala.
Četiri dijela romana odvijaju se uglavnom ljeti, a prate tu djecu/mlade ljude koji otkrivaju droge, svoju seksualnost, te se bore za pronalazak svog identiteta. Tu moram priznati da sam se malo gubila, jer ja sam s 14 bila pravi knjiški moljac, još uvijek neiskusna osnovnoškolka, zanesenjak i potpuno u oblacima, a kada su droge u pitanju, tu sam i dan danas vječita „djevica“. Zbog toga kažem da se osjećam povlašteno kada je moje djetinjstvo u pitanju, mada je ono naprasito prekinuto ratom, te poslijeratnim stanjem koje je neupitno ostavilo svoje posljedice na svima nama koji smo to preživjeli. Dok se u Francuskoj mladež mogla nesmetano baviti glazbom, izlascima, ljubavnim vezama ili seksom, nama su roditelji sa strahom dozvoljavali da odlazimo u grad jer je rat još uvijek nije bio okončan. Hrvatska se tada tek gradila, stvarala svoj identitet – gotovo da bih je mogla usporediti s ovim mladima koje autor opsuje, jer i ona je tada pokušavala pronaći sebe, te svoje mjesto pod europskim suncem.
Moram reći da roman nije za svakoga, iako se meni svidio. Neki su dijelovi za mene bili pomalo sirovi, no poštujem stil autora koji se ne libi napisati iskreno i otvoreno, bez uljepšavanja, koristeći čak i grube riječi svoje likove i njihove međusobne odnose. Mislim da je prevoditeljica tu imala vraški posao, i vjerujem da joj nije bilo ni malo lako prebaciti francuski sleng u naš domaći, no u drugu ruku meni je bilo čudno čitati te izraze, kad znam da je mjesto radnje tako daleko od Lijepe Naše.
Sve u svemu, čitanje ove knjige bilo je zabavno i zanimljivo iskustvo, ponajprije zbog podsjećanja na vlastitu mladost, te usporedbe s istim periodom u Francuskoj, no ne mogu reći da me je knjiga pretjerano oduševila, te da bih je baš preporučila svima. Možda će je muški čitatelji bolje doživjeti, nekako sam cijelo vrijeme dok sam je čitala imala dojam da je namijenjena baš njima.