Ova je knjiga stigla do mene na preporuku meni drage tete knjižničarke, kako je ja od milja zovem. S obzirom na to da mi je bilo fenomenalno sve što mi je preporučila do sada, uopće nisam sumnjala da će mi i ova knjiga „sjesti“. Neobičan je to spoj osobnih svjedočanstava, intimnih ispovijesti, psihološki potkovanih razjašnjenja, te fantastičnih zaključaka koje svi možemo nakon čitanja ponijeti sa sobom u neku svoju bolju i ljepšu budućnost.
Mlada Eva je sa svojom obitelji odvedena u Auschwitz, te joj je tako naprasito prekinuta nevina i razigrana mladost. Od dvije sestre, jedna je ostala na slobodi skrivajući se pod pseudonimom kao glazbenica, dok je druga bila s njom do zadnjega dana, kada su na rubu smrti dočekale oslobođenje i kraj rata. Na stranu sada logorske strahote, s kojima smo vjerujem svi jako dobro upoznati, a koje ona odlično opisuje u ovoj svojoj knjizi, odrasla Eva koja piše ovo nevjerojatno štivo bavi se više duhovnim opstankom, te voljom za životom u takvim ekstremno teškim uvjetima, a onda nakon toga suočavanje s krivnjom preživjelih, pa traumom koju je godinama potiskivala, bojeći se suočiti s njom.
Kako i sama autorica kaže, svi smo mi u nekom trenutku u svom životu osjetili patnju ili traumu, ona je univerzalna kod svih ljudi, a svakome je njegova bol najveća na svijetu. Na puno toga naravno ne možemo utjecati, ali ono što ova genijalna knjiga poručuje je da uvijek imamo izbor – možda ne možemo odabrati što će nam se dogoditi jer to ne ovisi o nama, no uvijek imamo izbor u smislu da sami odabiremo kako ćemo reagirati na to, kako ćemo se nositi s time, te što ćemo iz tog iskustva naučiti – kako ćemo nakon toga biti bolji ljudi.
Veliki dio knjige govori i o oprostu, koji naravno ne umanjuje ono što je vama učinjeno, već govori o oprostu koji vama kao žrtvi donosi unutarnji mir, te vam omogućuje da krenete dalje, usredotočeni na svoju budućnost, oslobađajući se okova prošlosti. Svidjelo mi se što jasno i jednostavno razjašnjava razliku između viktimizacije i žrtve, jer postoje ljudi koji sami od sebe prave žrtve, vole igrati tu ulogu pa tako izazivati suosjećanje kod drugih i dobiti silno željenu pažnju i pozornost, dok je viktimizacija nešto na što ne možemo sami utjecati, jer netko zaista od nas čini žrtvu svojim nasiljem, mržnjom, zlobom.
Knjiga govori mnogo o antisemitizmu, koji nije prestao s prestankom II. sv. rata, što me je neugodno iznenadilo. Moram iskreno priznati da nisam bila svjesna koliko je tadašnjim židovskim iseljenicima bilo teško, te s kakvim su se sve predrasudama nosili, gdje god da su pokušali pronaći svoj novi dom, netom prije, za vrijeme ili nakon tog užasnoga rata.
Ono najvažnije je sloboda o kojoj ova autorica govori kroz cijelu knjigu. Možda vas netko može lišiti fizičke slobode, ali slobodu uma vam nitko ne može ukrasti. Uvijek postoje načini da sačuvate ono lijepo i dobro u sebi, čak i u trenutcima najgore traume. I uvijek možemo odabrati svjetlost umjesto tame, a sreća i radost se može pronaći i u malim, ali istovremeno velikim i značajnim stvarima, čak i kada mislimo da nam je najgore.
Prekrasna knjiga, toplo je preporučujem svima, bilo da se nosite s nekim osobnim traumama ili poznajete nekoga tko trenutno prolazi kroz nešto užasno. Pa čak i kao edukativno štivo, ova nevjerojatna knjiga zaista ima golemu, golemu vrijednost.