Možda ćete mi se smijati, ali ja sam ovu knjigu pročitala tri puta prije pisanja ove recenzije. Da, tri puta. Prvi put sam imala dojam da sam je previše znatiželjno preletjela, a s obzirom da mi je bila fantastična i genijalna, te da me je previše zanimao razvoj priče, nekako sam se osjećala kao da joj nisam posvetila dovoljno pozornosti. Dijete u meni je uživalo, što u priči, što u prekrasnim ilustracijama koje savršeno pašu uz nju, pa sam je nakon par dana uzela ponovo u ruke, čvrsto odlučivši da ću je ovaj put čitati sporije i pažljivije.
Priča me je, međutim, opet previše obuzela, vratila u moje vlastito djetinjstvo još jednom, tako da sam se i drugi put posve pogubila u njoj. Tek sam treći put mogla obratiti pozornost na stil pisanja, izražavanja, razvijanja radnje itd. – jer me to kod ove autorice strašno fascinira, i imala sam želju to malo bolje proučiti.
Nevjerojatna mašta Moree Banićević ovdje me je opet ostavila bez teksta. Njezina nevjerojatna sposobnost da osmisli unikatnu i osebujnu priču koja će, duboko vjerujem, oduševiti ‘i staro i mlado’ je meni nešto zadivljujuće. Njezina sposobnost da nam ispriča priču iz perspektive jednog dječaka s neobičnim imenom – Gašpar – je mene pozitivno šokirala. Ne znam zašto, pa već sam čitala nagrađeno djelo ove autorice, roman za djecu „Mjesečari Monteriera“ (koji također od srca preporučujem!), koji me je također iskreno oduševio, no ova mi je priča bila puno, puno, puno bolja.
Kao prvo, bila sam ugodno iznenađena kako je Morea osmislila i čitateljima prikazala Gašpara, s kojim sam uvjerena da će se njegovi vršnjaci odmah poistovjetiti. Dječak koji inače većinu vremena provodi u virtualnom svijetu, igrajući igrice online sa svojim prijateljima, odjednom se nalazi kod bake i prabake na selu, bez punjača za već ispražnjeni mobitel, bez roditelja, bez ikakve naznake da će se ičime moći zabaviti dok su mu mama i tata na odmoru bez njega. No onda saznaje nevjerojatnu obiteljsku tajnu, koja ga odvodi ni manje ni više nego u prošlost. Kao drugo, element putovanja kroz vrijeme mi je bio nešto najbolje ovdje, a vrijeme u koje je Gašpar dospio je autorica opisala zaista autentično i vrlo dovitljivo, tako da sam u tim dijelovima priča zapravo najviše i uživala. I zadnje, kako sam i sama kao i Gašpar bila u situaciji da nekoliko tjedana tijekom ljetnih praznika provedem kod prabake na selu, bez televizije, telefona, okružena samo prirodom i životinjama, zaista mi se svidjelo što je autorica uvela te elemente u svoju priču.
Kontrast između prošlosti i sadašnjosti, te kontrast između života u gradu i u prirodi, kojima se autorica vješto poigrala ovdje vrlo zorno prikazuje suvremenu opsjednutost i ovisnost o tehnologiji, te vrijeme u kojem se gubi ne samo osjećaj za naš okoliš, već i spone među ljudima, čak i s onima nama najbližima – našoj obitelji. Ostavši bez svog prozora u svijet i primarnog izvora svoje zabave, Gašpar je prisiljen povezati se s članovima svoje obitelji, kako onima živućima, tako i onima koji su živjeli davno prije negoli se on rodio, izgrađujući pri tome iznova svoj karakter, te usmjeravajući se na ono što je u životu ipak najbitnije – zdrave, iskrene, čvrste obiteljske i prijateljske veze.
Ova nevjerojatna priča prepuna je dirljivih poruka, kako djeci, tako i roditeljima, pa stoga smatram da je visokovrijedno štivo za sve uzraste, koje bi se moralo naći na policama svih knjižnica diljem Lijepe Naše, a otići ću tako daleko pa ustvrditi i da bih voljela vidjeti ovu knjigu na popisu obavezne lektire u osnovnim školama.
Uistinu se nadam da će Morea i s ovom svojom pričom osvojiti nagrade, te da će domaća književna scena prepoznati vrijednost nevjerojatnog talenta ove autorice, od koje se iskreno nadam da nam slijedi još mnogo ovakvih priča.
Bravo Morea, vrhunski osmišljeno, majstorski napisano, i dodala bih – prelijepo ilustrirano!