Ako me pitate tko je najbolji pisac psiholoških trilera današnjice – moj odgovor je bez imalo zadrške: Sebastian Fitzek. Pročitala sam nekoliko njegovih romana i svaki me iznova zaprepasti, začudi, iznenadi I takoreći izuje iz cipela. Iz svake knjige naučim nešto novo (najčešće o najmračnijim aspektima ljudske patologije, za koje se iskreno nadam da mi nikada neće trebati u stvarnom životu), a svaka me naživcira toliko da grizem nokte dok čitam, s osjećajem teške nervoze u želucu. Ipak, unatoč toj nelagodi, knjigu jednostavno ne mogu ispustiti iz ruke.

Za svaku dosad pročitanju rekla sam: „Ova je najbolja!“ – no ova… ova je najupečatljivija. I bez pretjerivanja, najviše me impresionirala.

Glavna junakinja stručnjakinja je za neverbalnu komunikaciju – pomaže policiji pri ispitivanju osumnjičenih tako što čita njihov govor tijela, mimiku i izraz lica. Već sama ta premisa bila mi je nevjerojatno privlačna. O neverbalnoj komunikaciji moglo bi se pisati i govoriti u nedogled – koliko lica otkrivaju, koliko skrivaju, koliko nas odaju i kad šutimo. U svijetu trilera, gdje su forenzičari i profilatori gotovo standard, ovakav pristup djeluje svježe i inovativno. Upravo me ta drugačija perspektiva dodatno uvukla u radnju.

Roman obiluje nasiljem, a posebno je mučno čitati o nasilju nad djecom. Srećom, takvi prizori nisu eksplicitno opisani, ali psihološke posljedice traume snažno su prikazane. Fitzek se ne boji zaviriti u ono najgore od ljudske prirode – i to čini toliko uvjerljivo da roman djeluje gotovo prerealistično. Njegov stil pripovijedanja tjera čitatelja da povjeruje kako je svaka napisana riječ istinita. Dok čitate, imate osjećaj da se sve to doista dogodilo – i upravo je u tome njegova snaga (i užas). Iako knjiga formalno nije horor, za mene većeg horora nema od realistične psihološke priče. Ovdje strah proizlazi iz mogućnosti da je sve moguće.

Od samog početka sve je pod upitnikom. Ništa nije onako kako se čini. Čini se kao da svaki lik mora dokazati vlastitu nevinost. Sumnja pada na svakoga, i iskreno sam u nevjerici da je autor uspio ispisati priču u kojoj se apsolutno sve – od prve do posljednje stranice – neprestano preispituje. Svaki lik nosi traume iz djetinjstva koje ga čine ranjivim, nestabilnim, podložnim manipulaciji. Do samog kraja neizvjesno je što će se dogoditi i kako će se priča rasplesti. Napetost je takva da je možete rezati nožem.

Ovo dakle nije priča za svačije živce. Ali za istinske ljubitelje psiholoških trilera – ovo je remek-djelo.

”Izraz lica” čita se brzo, gotovo u jednom dahu. No savjetujem da si ipak odvojite vrijeme samo za nju. Uronite bez distrakcija. Dopustite da vas obuzme. Jer gušt je upravo u tom potpunom prepuštanju nelagodi, napetosti i neizvjesnosti. Sebastian Fitzek još jednom je dokazao zašto je, barem po mom mišljenju, neprikosnoveni kralj psihotrilera.

Ako volite knjige koje vas tresu iznutra, koje vas frustriraju, plaše i istovremeno fasciniraju – ova je za vas.