Ova me je knjiga totalno vratila u djetinjstvo, u dane kad je sve bilo jednostavnije i lakše, i kada je moj najveći problem bio koju ću knjigu s hrpice za čitanje uzeti iduću. Nisam stručnjak za književnost za djecu i mlade, no mogu vam reći koliko bi otprilike ja bila stara kada bi čitala ovu knjigu da sam sada dijete – bilo bi to u najranijim razrednima osnovne škole, i uopće ne sumnjam da bi u toj dobi bila zaljubljena u ovu priču. Ako mi se neizmjerno svidjela kao odrasloj osobi, mogu si samo zamišljati koliko bi ju obožavala kao dijete.

Prije nego se dotaknem radnje, moram naglasiti da je ova knjiga dobila vrlo prestižnu nagradu za najbolji dječji roman ili zbirku pripovijedaka na hrvatskome književnom jeziku objavljenu u prethodnoj godini, nagrada „Anto Gardaš“, a s obzirom na to da se ona dodjeljuje u Osijeku, te da imam tu čast osobno poznavati autoricu, imala sam te sreće biti na dodjeli te nagrade. Tada knjigu još nisam bila pročitala, no svejedno mi je bilo nevjerojatno divno slušati članove žirija kako ovu našu autoricu nazivaju domaćom J.K.Rowling, te koliko joj odaju počast ovaj roman, koji je neupitno zaslužio da bude nagrađen.

Ne znam koliko današnja djeca čitaju, no sigurna sam da ne čitaju u onoj mjeri u kojoj je to činila moja generacija. Ja sam živjela u ulici u kojoj su bila djeca različitog uzrasta, a s obzirom na to da nije bilo pametnih telefona, društvenih mreža, video igrica i ostalih pošasti modernog doba, mi bismo vrijeme provodili zajedno. Jedna od omiljenih aktivnosti, i jedno od mojih najdražih sjećanja iz djetinjstva, bio je posjeti knjižnici u koju bismo uvijek išli svi zajedno, birajući knjige svatko za sebe, no kada bismo se vratili kućama, do idućeg posjeta bi obavezno pročitali i svoje, ali i one koje su odabrali drugi. I razgovarali bismo o knjigama, imali smo svoje mini book club-ove, kada nismo ni znali za taj pojam niti je on uopće postati popularan, prepirali se koja je bolja, iščitavali opet iznova one koje su nam jako svidjele – a one koje smo obožavali, za njih smo molili roditelje da nam ih kupe. Knjiga je u to doba bila luksuz, meni od tih najranijih dana sve do danas najveća nagrada i najdraži poklon, pa da je u to moje najdraže vrijeme djetinjstva postojala ova ljepotica, ona bi se zasigurno našla na posebnom mjestu na mojoj polici, odmah pored Pipi Duge Čarape, Alise iz zemlje čudesa, Junaka iz Pavlove ulice…

Moreina je priča nevjerojatno maštovita, duboka i slojevita, a opet, tako se lagano čita da sam sigurna da ju djeca i mladi obožavaju. Napisana je lijepim i jednostavnim pripovjednim stilom, koji u rukama čitača stvara osjećaj da je dio same radnje, a priča se vrti oko dvije djevojčice, totalno različite karakterom i izgledom – jedna je popularna u društvu, druga sramežljiva i povučena, jedna voli biti glavna i zločesta, druga samo želi da ju svi ostave ne miru ne obraćaju pažnju na nju – obje glavne junakinje osmišljene, kreirane i napisane genijalno. Monterier, mali pitoreskni gradić jedne su noći napali Dormi, rudari koji iz snova spavača uzimaju rudu po imenu omerano – i ‘uspavali’ sve njegove stanovnike, a iduće će jutro te dvije djevojčice otkriti da su, pored mlađeg brata jedne od njih, jedine koje ne mjesečare, te da su njih dvije jedine budne i svjesne svega što se događa oko njih. U panici će promatrati svoje roditelje i druge ljude kako se ponašaju gotovo kao roboti, kako obavljaju neke svakodnevne radnje sporo i mehanički, izgubljeni u nekom svom svijetu – svijetu snova. Isprve prestrašene, ubrzo shvaćaju da iako se ne podnose, moraju surađivati kako bi saznale kakva je to neobična počast napala njihov grad, zašto su njih dvije i nebičan četverogodišnji dječak pošteđene, te kako da spase sve koje vole i trgnu ih iz tog jezivog stanja u kojem su se našli.

Tko su Dormi, što je točno omerano, kako su povezani svijet sna i jave, tko upravlja našim snovima, samo su neka od pitanja na koja ćete odgovore naći čitajući ovaj predivni roman. Znam da on nije namijenjen odraslima, no ja sam zaista uživala provodeći vrijeme s njim, jer ne samo da me je vratio u djetinjstvo, nego sam se na trenutke zaista osjećala kao dijete čitajući ovu fantastičnu priču. Dijete koje i ovo ljeto želi provesti čitajući i razgovarajući o knjigama sa svojim prijateljima. A ovo je definitivno knjiga o kojoj bi se zasigurno puno raspravljalo i to uopće ne sumnjam.

Bravo Morea, tako sam ponosna na tebe, i jedva čekam čitati tvoju iduću priču! <3