Bila sam uvjerena da sada već odlično poznajem Colleen Hoover, s obzirom na to da mi je ona jedna od najdražih autorica ikada, ali onda krenem čitati ovu knjigu i shvatim da me ona i dalje može pozitivno šokirati – itekako. Ova će recenzija biti malo teška za napisati, jer zaista bih voljela da se to dogodi i vama koji ovu knjigu niste čitali, da osjećate sve ono što sam i ja osjećala dok sam okretala stranice ove predivne ljubavne priče, zato mi ne zamjerite ako budem malo nesuvisla – iskreno, još mi se nisu ni slegli svi dojmovi, iako sam knjigu pročitala prije par dana. Morala sam malo razmišljati o njoj, procesuirati svoje osjećaje, jer to je CoHo, ne znam za vas, ali ona tako djeluje na mene, i ja to obožavam kod nje.
Opet, priča počinje totalno neočekivano, to me svaki put oduševi kod ove autorice – ona zaista ima neobične načine na koji se njeni glavni likovi upoznaju. Tate dolazi živjeti sa svojim bratom koji je pilot i živi u nekakvoj šminkerskoj zgradi s portirom, a susjedi su mu među ostalim smrtnicima i neki njegovi kolege piloti. Taj dan kada se Tate useljava, brat joj nije kod kuće, a ona ispred vrata pronalazi muškarca koji je toliko pijan da ne zna za sebe. Ispostavi se da je to bratov najbolji prijatelj Miles, koji živi preko puta, pa kad nazove brata sva zabrinuta, on joj da uputu da ga nekako uvuče u njihov stan i pusti ga da prespava kod njih. Tate učini tako, a Miles odjednom počne plakati i spominjati neku Rachel u tom pijanom deliriju. Odmah je očito da je Milesu jednom srce bilo slomljeno i to gadno, no ništa, ama baš ništa nas kao čitatelje ne priprema za ono što slijedi kada dođe poglavlje koje ćemo čitati iz Milesove perspektive. Autorica u tim njegovim poglavljima odstupa od klasičnog stila pripovijedanja priče što ćete vidjeti već i vizualno čim dođete do njegovih dijelova, što je meni fenomenalno, a njegovi su dijelovi zapravo događaji od prije 6 godina, dakle Tate nam priča što se događa sada, a kada dođe na red Miles vraćamo se 6 godina u prošlost. Ne bih mogla reći koji su dijelovi emotivniji, njeni ili njegovi, iako je on proživio zaista pravi pakao prije 6 godina, no kao posljedica toga on sada radi pravi emotivni pakao od Tateinog života – jer unatoč tome što je on bratov prijatelj, unatoč tome što je pilot i stalno je na putu, i unatoč činjenici da Tate zna da je postojala nekakva Rachel radi koje Miles i dan danas pati, ona si ne može pomoći, totalno pada na njega, a ja ju ne mogu kriviti, iako je na trenutke Miles pravi gad prema njoj. Ima nešto u tim ranjenim muškarcima koji duboko pate, a mi žene mislimo kako s obzirom na to da tako duboko pate, očito su sposobni za dublje osjećaje, pa se tako i Tate svjesno upustila u dramatičnu površnu vezu s njim koja je trebala prekinuti njegovo šestogodišnje sušno razdoblje, a njoj donijeti samo razonodu od učenja i posla. No Tate to zna, a znamo i mi koji čitamo – ona od početka laže samu sebe ali i Milesa, kada nas sve uvjerava da se može nositi s tim, da može imati vezu zasnovanu samo na seksu. Fantastičnom seksu, nikada doživljenom seksu, koji zapravo više izgleda kao vođenje ljubavi u većini slučajeva nego samo kao seks, ali ipak – Miles od početka jasno definira njihov odnos i kada ja na putu uopće joj se ne javlja. No u drugim se situacijama ponaša totalno kontradiktorno onome što govori, i time zbunjuje i Tate, a i sve nas koji čitamo. Tak kada dođu njegova poglavlja, mi malo po malo slažemo tu kompleksnu slagalicu zvanu Miles, shvaćajući da mora postojati nekakav ogroman razlog i trauma iz njegove prošlosti radi koje je takav kakav je.
Ono što me oduševljava kod ove priče je njene realnost. Ili barem sposobnost ove autorice da ju tako ispriča da je do te mjere meni uvjerljiva da plačem kada i likovi plaču, da mi se vrišti od muke kada i njima, da umirem od tuge kada se i oni tako osjećaju – vidite sada zašto mi je trebalo procesuiranje? Knjiga me emotivno rasturila, opet! :D
Da, to je ta CoHo koju ja obožavam, i koje se ne mogu zasititi. Imam samo par njenih knjiga kod kuće koje nisam pročitala, pa iako bih najradije navalila na njih odmah, i progutala ih jednu za drugom kao prava ovisnica, ja idem na odgađanje zadovoljstva, jer znam da samo jednom možeš čitati neku knjigu ove autorice prvi put, samo jednom možeš doživjeti sve ovo prvi put – iako je svako iduće čitanje za mene čisti i nepatvoreni užitak, uvijek su prve reakcije i prvi dojmovi najupečatljiviji i ostaju najduže u meni kada ju čitam.
Trebam li reći da ovu knjigu jednostavno obožavam, da mi je Miles ukrao srce i dušu totalno, ta da svakako preporučujem da si ju nabavite i pročitate ako već do sada niste?