Iskreno, krimi-trileri mi nisu omiljeni žanr u književnosti, no psiho-triler, ako je dobro napisan, zna mi fantastično odgovarati ako sam raspoložena za takvu vrstu štiva. Što bolesnije, to bolje, ali ako je dobro napisano, a ovaj roman naše autorice Martine Duvnjak zadovoljava sve moje kriterije žanra da bih ga mogla s lakoćom proglasiti vrhunskim štivom. No nije za svakoga, na to moram upozoriti, jer neke su scene poprilično gnjusne i teške za čitati za one sa slabijim želudcem.

Fascinantno mi je, i tome se ne mogu dovoljno načuditi ali i nadiviti, kako je Martina sposobna svaki spisateljski izazov pretvoriti u nešto što djeluje da je napisala s lakoćom, ili onako, što bi se reklo „lijevom rukom“. U ovom je romanu kreirala savršeno štivo koje ima sve detalje jednog odličnog psihološki napetog štiva, a opet nije prekomplicirano i pretjerano opterećujuće za čitatelja – barem je takav bio moj dojam nakon čitanja. Naravno, mene su obrati u radnji ne samo iznenadili, već i šokirali, i zaista sam bila zapanjena što je ona nakon svih humorističnih, ljubavnih, dramatičnih, pa i dječjih priča zagrizla u žanr koji joj je kao spisateljici do sada bio nepoznat i dokazala da se suvereno snalazi i u njemu.

Kreirala je nevjerojatno zanimljive likove, te klišeje žanra uspjela što se mene tiče prikriti svojom originalnošću i nevjerojatnom maštom, tvoreći tako jedinstven i nezaboravan roman koji nakon čitanja dugo ostaje u pamćenju čitatelja – usudit ću se reći da je za mene štivo koje se uopće ne zaboravlja, već se pamti do svakog pojedinog bolesnog detalja. Ono što mi se jako svidjelo je način na koji uvodi elemente grozomornog slučaja ubojstava, ali daje i predah čitateljima od napetosti s dijelovima u kojima progovaraju gotovo pa svi likovi ove priče – ovdje imate ne samo perspektivu glavnog inspektora zaduženog za rješavanje slučaja, već i perspektivu žrtve, a najbolesnija je naravno ona iz koje čitamo misli ubojice.

Mijenjanje pripovjedača nije nimalo lak posao za spisatelja, tako da se divim Martini što je uspjela to tako napisati da djeluje kao da je svaki taj prijelaz bio prirodan i lagan, no sigurna sam da se nije nimalo lako uživjeti u um svakog tog pojedinog lika, te proživjeti zajedno s njim/s njom ono što mu/joj se vrti u glavi.

Fantastično odrađeno, genijalno osmišljeno i divno napisano, uvjerena sam da će pravi ljubitelji žanra zaista uživati u ovom štivu, a Martina sada ima nimalo lak zadatak – svi mi koji smo ovo čitali nadamo se da ovo nije prvi i jedini njezin psiho-triler, već da nas iz njezinoga pera čeka još ovakvih čitalačkih poslastica, još bolesnijih i još napetijih.

Od mene sve preporuke!