U našem narodu ima jedna odlična izreka: sit gladnog nikada ne razumije.
U njoj je sadržana sva istina ove priče, koja dokazuje da je uistinu tako. Iako je ova autorica ovim svojim romanom dokazala ne samo da se može uživjeti u ulogu jedne zlostavljane žene koja je na kraju presudila svome zlostavljaču, već i da itekako postoje odgovori na sva pitanja onih kojima nije jasno zašto se to događa, ja sam sigurna da će i dalje ostati vrijediti ona narodna da svi mi koji živimo u dobrim i stabilnim brakovima, s normalnim, zdravim i dragim muškarcima nećemo moći razumjeti (ili barem nećemo to moći razumjeti u potpunosti) kako neke (pa čak i visokoobrazovane) žene postaju žrtve, ne samo svojih zlostavljača, nego kako je to ovdje vrlo zorno prikazano, i samoga sustava.
Sit gladnoga ne razumije, pa tako i ja moram reći da, iako me je roman oduševio od početka do kraja, opet na kraju imam gomilu pitanja na koja znam da nikada neću dobiti odgovore. Sve, ali baš sve je u ovoj priči pokriveno, od djetinjstva glavne junakinje (dominantna majka, starija sestra koja je dobivala više pažnje itd.), to njezine velike želje za ljubavlju (postavlja se pitanje težimo li nemogućim idealima pa nasjedamo li zato na bajke), kao i očitog manjka samopouzdanja koje od pamtivijeka kod žena uzrokuje nebrojene probleme, pogotovo u vezama s njihovim partnerima.
Autorica je izvrsno razradila apsolutno sve aspekte ove nevjerojatne priče, baš ništa nije ostavila nepokriveno, no ja sam svejedno ona „sita“, koja „gladnog“ valjda nikada neće razumjeti. Ono što mogu shvatiti, na žalost iz osobnog iskustva, je da se zlostavljača uistinu ne možeš riješiti sve dok on ne pronađe drugu žrtvu, ili dok mu se ne usprotiviš tako da pokažeš snagu koja se nije od tebe očekivala, no ono što ne mogu shvatiti, i vjerojatno nikada i neću, je funkcioniranje institucija u našoj državi. S obzirom na to da radim u školi, i sama sam imala nekakve čudne situacije s Centrom za socijalnu skrb, gdje sam se uvjerila da je zaista tako kako autorica i navodi – ako nečiji život nije neposredno ugrožen baš sada, u ovom trenutku, ne postoji dokaz zločina ili zlostavljanja, nitko ništa neće poduzeti. Ovaj roman vrlo slikovito ukazuje na sve propuste sustava, ali i obitelji i prijatelja, suradnika i kolega, koji su nesretnoj žrtvi svi okrenuli leđa, ne shvaćajući da ona proživljava pakao, te da treba pomoć, a ne osudu. Ili presudu, koja joj se na kraju dogodila spletom niza nesretnih okolnosti.
Što reći, a da već nije rečeno stotine puta na ovu temu? Trebamo hitno mijenjati pravilnike, zakone, protokole o postupanju i sva ostala čudesa kako bi spriječili ono najgore – smrtne ishode, nebitno koga – jer kao što ovaj roman pokazuje, možda je žrtva nasilja preživjela, ali njezin zlostavljač i dalje vrši teror nad njome, jer ona zbog njega nikada više neće živjeti jednim normalnim životom, zbog činjenice jer je, da bi spasila svoj, morala oduzeti njegov život.
Marina Vujčić je čudo naše domaće književne scene. U svakom me romanu oduševi, rastavi pa sastavi, emotivno dotuče, da bi na kraju ipak ponudila zrno nade i naznaku da možda ipak nije sve tako crno. Obožavam njezino pisanje, i znam da ću se i ovoj priči vraćati više puta, kao i svakom njezinom do sada napisanom i objavljenom romanu.
Malo je reći – kapa dolje, duboki naklon. Ne postoje riječi kojima bih opisala svoje divljenje i duboko poštovanje koje osjećam prema ovoj spisateljici.
Hvala na još jednom remek djelu, samo to mogu reći.
Naravno, od mene sve najtoplije preporuke!